Pozvani smo svi zajedno ne umoriti se od tog istog iščekivanja dolaska, adventa, opet iznova, a opet na tako jedan nov način, odnosno u još jednoj godini zaredom. Stoga se ne smijemo umoriti od iščekivanja jer osoba koja ne iščekuje nikoga na određen način je mrtva, uspavana. Crkva sigurno nije bezrazložno stavila ova 4 tjedna priprave jer i sami znamo da čekanje koliko god da je nekad teško, opet toliko nakon nečeg očekivanog budemo ispunjeni, Bog nas jednostavno želi iznenaditi. Ne gledajmo u daljini tražeći Boga jer on je preblizu da bismo ga vidjeli. Naravno prije svega, Bog je uvijek prisutan, uvijek je pitanje koliko smo mi stvarno prisutni, gdje smo zapravo mi. Nitko nam ne može oduzeti ovo sveto vrijeme, nego mi sami, ukoliko ostanemo samo na razini prividnog blještavila, kuhanog vina i kobasica, što samo po sebi nije loše ukoliko se znamo uzdići i izvan toga, na to smo pozvani. Krist je u adventu Onaj prema kome hodimo, naš “kairos” – sretni trenutak. Temeljni motivi došašća su molitva, radost te zahvalnost. A koja je zapravo poruka tih motiva koji će se provlačiti u tom vremenu godine? Bit je sljedeća, samo iz istinske molitve kao zaglavnim kamenom se rađa kao njen plod zahvalnost, a zahvalnost je izvor svake radosti.
Stoga, osluhnimo se na riječi svetog pisca “Bdijte” “Budni budite” kako ne bismo propustili tu stvarnost koju Crkva stavlja pred nas. Otajstvo Božića ne može zaobići došašće, baš kao što ni Uskrs ne ide bez muke i smrti na križu.
Gospodine, poruši ti u nama tu jednu harmoniju svijećica i lažnog sjaja, egocentričnih misli o Tebi i čovjeku, neredom u naš život unesi svoj mir.