MSC

Duhovni kutak

Četvrta Vazmena nedjelja - Nedjelja dobrog pastira

Nedjelja dobrog pastira

Današnja nedjelja opečaćena je evanđeljem koje govori o dobrom Pastiru, pa je tako dobila i ime; Nedjelja dobrog Pastira.

Čitajući različita tumačenja današnjih čitanja primjetio sam da se svi autori trude kako protumačiti taj odnos ovce i pastira. Tako svi naglašuju kako mi ljudi današnjice ne možemo ni iz daleka razumjeti što to znači biti pastir ovaca. Zbog toga što izraz ovca u urbanom žargonu znači biti glup. Pastir, pak, neki tamo zaostali primitivac. Koliko god sam se u životu imao prilike približiti ovcama, uza sve moje znanje kako se recimo sprijateljiti s psima, što je gotovo uvijek upalilo, kod ovaca nije izazvalo niti najmanji učinak. One kao da jedino poznaju svog pastira. I kao što veli Pismo: idu za njim. Uostalom, današnje evanđelje i nije tako dugo da ne bismo mogli citirati gotovo cijeli tekst:

''Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem, i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni, te ne će propasti nikada i nitko ih ne će ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih, i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.''

Već u Starom zavjetu vladar se uspoređuje s pastirom. On nije kralj nego pastir. On poznaje svoje ovce i one poznaju njega. Nije najamnik…. ili barem ne bi smio biti.

Današnja nedjelja, idealna je prilika da kao župska zajednica razmotrimo uvijek aktualna pitanja: župnik kao pastir i vjernici kao stado, a onda i molitvu župske zajednice za nova zvanja duhovnih pastira. Nisam baš pobornik duhovnih legendi i pričica, ali ova mi se čini zbilja prikladnom za ilustraciju Nedjelje dobrog Pastira. Kao svaka priča, tako i ova počinje: Jednom jedan župnik u jednoj župi donese staru zahrđalu krletku na propovjedaonicu, a župljani, navikli da njihov dobri stari ''pastir'' uvijek izvede neko iznenađenje, čekali su znatiželjno što će im ispričati. Dragi moji župljani; započne župnika. Nema tome dugo kako sretoh jednog dječaka s ovom krletkom u ruci. Pogled mu je bio zao, a u krletki je imao neke ptice. Pitah ga što će s njima, a on mi odgovori: Uhvatio sam neke ružne ptičurine. A što ćeš s njima – upita župnik. Počupati ću im krila, izgladnjeti ih da počnu jedna drugu žderati, ako to ne uspije, ubiti ću ih. ''Bi li ti meni htio prodati te ptice''? Upita župnik. Zašto ne. ''Ovaj je vjerojatno lud'', pomisli dječak: '' Koliko bi mi platili za njih''? ''Sto kuna'', odgovorio sam mu, a on se slatko nasmijao i dao mi krletku iz koje sam odmah pustio jadne ptice.

Dragi moji župljani; nastavio je župnik, naš nebeski Spasitelj jednog je dana sreo đavla, strašnog Sotonu s neizmjerno velikom krletkom nas leđima. Što to imaš u toj krletci? Upita ga Isus. He, he, naceri se đavao. Kad je Bog stvarao svijet i čovjeka odmah sam taj ljudski rod zaveo, odmah kod ''Stabla života'', zatim sam ih naučio svim zlim navikama, a sada ću ih u svom kavezu naučiti međusobnoj mržnji, tako da se mogu naslađivati njihovim vještinama uzajamnog ubijanja i iznašašća oružja u tu svrhu. Pogleda Isus đavla i upita ga: '' Hoćeš mi ih prodati?'' ''Znaš li ti koliko oni Bogu znače?'' Upita đavao. Zatim mu lucidno bijesu u mislima: ''Pa on je jedan od njih!'' Brzo ću ja njega ispreskakati da odustane od svake kupovine: '' Može: od tebe tražim svu tvoju krv, znoj i suze; E, da ga sad vidim!'' Pomisli đavao. Isus odgovori: '' Može!'' A đavao odgovori: ''Ovaj je stvarno lud!'' Da, naš Pastir je stvarno '' lud''. Za naše spasenje dao je svu svoju krv, znoj i suze.

Očito da smo Bogu vrijedni, ali ne ogrezli u zlu nego kao njegova ljubljena svojina. U evanđelju četvrte vazmene nedjelje susrećemo lik Dobroga Pastira. Onog Pastira kog svatko od nas svjesno ili nesvjesno traži; pa i onda kad njega daleko lutamo, zapravo ga tražimo ali na krivim putovima. Tražimo ga jer svjesni smo vlastite nedostatnosti, osvjedočeni u duboku potrebu nekom pripadati. Nekom kom ćemo darivajući slobodu i ljubav povjeriti i svoj strah i nesigurnost.

Upravo brižna dobrota i pastirska ljubav Dobrog Pastira je ono što tražimo. Ali najljepše je upravo to što kad ga nađemo shvatimo da je, zapravo on nas našao. On je taj koji nas je prvi tražio i čekao, kucao na vrata našeg srca budeći u nama pitanja; zanosio nas radošću i pritiskao bolom bistreći nam tako pogled da ga prepoznamo. Pastir Dobri zove svoje imenom.

To znači da nas pozna, ali tako da vidi naš pravi lik. Ne zaustavlja se na onom što trenutno jesmo, nego vidi ono što možemo postati. A njegov pogled nam omogućuje da to i postanemo. U njegovoj blizini naša duša je u plodnom tlu; ono skriveno sjeme dobrote i plemenitosti se razrasta, te postajemo bolji i autentičniji.

Evanđelje još dodaje: “I izvodi ih…” Dobri Pastir nas izvodi iz nas samih, približava nas onima s kojima živimo, otkriva nam svijet i daruje nam ga. Psalmist to iskustvo sažimlje riječima: “Na vrutke nas tihane vodi i krijepi dušu našu.” I čitamo dalje: “A kad sve izvede, pred njima ide”. Pastir Dobri poziva i pokazuje – ali što je najbitnije – on sam ide tamo gdje pokazuje. I upravo je po tom prepoznatljiv i neodoljiv što svoj autoritet gradi na riječima: “Za mnom”.

Njegov učenik postaje onaj tko shvati da mu tako još nitko nije govorio, o čijoj riječi od sad visi, koji ga zavodi i kojem se dade zavesti, koji ga je dodirnuo a on ga zbog tog uzljubio i zato mu s povjerenjem priznaje:

“Komu drugom da idem kad ti imaš riječ života vječnoga.” I ide za njim jer pouzdano zna da je želja Dobrog Pastira da život imamo, i to u “izobilju da ga imamo…”

Danas naša župska zajednica moli Dobrog Pastira da pozove mladiće i djevojke da se odazovu pozivu Učitelja u službu Crkve. Biti ćete pastiri i njegovi suradnici. Vodit ćete Božji narod prema Svjetlu neugasivu; lomeći im Kruh Riječi Božje i Kruh spasenja – Euharistiju. Oslobađajući ih tako krletke zla u koju na razne načine đavao mami i zarobljuje ljude, nudeći im slasti i užitke kao otrovni mamac.

Mladi ljudi teško se odlučuju za duhovno zvanje jer ih plaši odricanje. Često sam čuo komentare: bio bih svećenik, ali onda ne bi bio slobodan. Nema prave slobode bez odgovorne slobode. Sve ostalo je zabluda i iluzija koja vodi u ropstvo.

Ne treba se bojati jer On koji je platio cijenu – On će vas i voditi. On je Pastir naš, a mi ''njegov narod i ovce paše njegove'', kako to lijepo veli današnji psalam.

Marija - Kraljica Svibnja

Marija - Kraljica Svibnja

Ima li ljepšeg mjeseca u godini? Ima li dostojnijeg Kraljice, mjeseca?

Uskrsno je vrijeme na izmaku, to najjače liturgijsko vrijeme okrunit ćemo svetkovinom Duhova, a Marijin mjesec svetkovinom Presvetog Trojstva.

Kako najbolje častiti Mariju, Kraljicu srdaca, Kraljicu neba i zemlje, Kraljicu svibnja? Kakve joj darove nositi, kakve ruže darovati? Kako je ljubiti?

Potražimo odgovor u Povelji osnutka i naći ćemo odgovor. U prvom redu: težnja za svetošću “prisilit” će Majku Božju da se spusti na ovo mjesto, govorio je o. Kentenich okupljenim sjemeništarcima, 18. 10. 1914. Dječaci su prihvatili ideju i dali se na posao. No, nije li to bio previsok ideal? Tako su, uza svu svoju spremnost, osjetili svoju nevrijednost i bojazan nepostojanosti. Otac Kentenich je odmah na početku raspršio te misli riječima: “Meni je pri duši kao da nam naša draga Gospa u ovoj kapelici govori: Ne brinite se odviše kako će se ostvariti vaša želja. Ja ljubim one koji mene ljube. Nastojte samo stjecati zasluge svojim vjernim DA, ustrajnim ispunjavanjem svojih svakidašnjih dužnosti i upornim molitvenim životom i sve mi to stavite na raspolaganje. Tada ću rado silaziti do vas i obilno vas obasipati milostima i duhovnim darovima.

Evo kakve dokaze ljubavi Marija želi: vjerno izvršavanje dužnosti u obitelji: kao majka, otac, dijete; na radnom mjestu, na studiju i u školi, u lijepom međusobnom ophođenju… Raditi sve uobičajene dnevne poslove neobično dobro, činiti sve s ljubavlju, trpjeti s ljubavlju i to darivati Mariji kao poklon svagdana. Staviti joj svoje napore, radosti, žalosti, uspjehe, neuspjehe, trpljenja… na raspolaganje. Također joj ponuditi i svoje molitve, koje poput mirisnog cvijeća prožimaju naš svagdan i stavljaju nas u Božju blizinu, natapajući milošću nas same, naše bližnje i tolike ljude kojima je molitva potrebna. Pokažimo Mariji ljubav do te mjere da naša srca (Njezino i moje) kucaju kao jedno.

Vjerna svom obećanju i Ona će nas obdariti, spustiti se do nas, obasutu nas svojom majčinskom brigom u svim našim potrebama: tjelesnim i duhovnim, poput prave Majke.

Zašto su ovi dokazi ljubavi spram Nje toliko važni? Radi Nje same ili? Naime, naše molitve i djela darovana Bogu preko Marije “predstavljaju potresnu tajnu o kojoj se nikada ne može dovoljno razmišljati…”, (“Mystici Corporis“, Pio XII). Papa je u spomenutoj enciklici naglasio kako spasenje mnogih ovisi o molitvama i svojevoljnim trpljenjima (po žrtvama i svemu što živimo) što ih mi svi kao živi udovi Kristova mističnog Tijela preuzimamo na sebe. Sv. Mala Terezija kaže: “Molitvom i žrtvom spašava se više duša nego najsjajnijim propovijedima.” Tako postaje jasnije zašto Marija treba naše molitve i sav naš život: Ona kao Suotkupiteljica prinosi svome Sinu sve što joj ljudska djeca pružaju za svoju braću. Tako, darujući Nju, obdarujemo sebe i svoju braću Božjim milostima koje nam dolaze po Majčinu zagovoru. Ima li većeg djela za bližnjega nego darovati molitvu, svoje radosti, žrtve i patnje, sav posao, cijeli svoj svagdan? Tako mala, a tako velika djela!

13. svibnja bila je obljetnica prvog Fatimskog ukazanja. Marija je tada preko djece tražila od svih nas da molimo i žrtvujemo za braću. A Gospodin Isus kaže da nema veće ljubavi nego dati život svoj za prijatelje.

Svijest, da zasluge koje kao Kristovi udovi molitvom i životom možemo primijeniti na svoje bližnje i nepoznatu braću, daje našem životu veliku vrijednost. Kao Marijini suradnici sudjelujemo u spašavanju svijeta.

Zato, u ovom Marijinom mjesecu, poklonimo svojoj Majci i Kraljici mnoštvo dokaza ljubavi – za braću…

(Izvor: M. Kley, S Njom povezani)

Vazmeno trodnevlje

Vazmeno trodnevlje

Njega, nedužnoga, osudili su na smrt. Njega, bez grijeha, razapeli su na križ. Njega, nevinoga, svukli su do kože. Njega, bez krivnje, pokopali su u grob. Preko Njega pokušali su ogoliti Boga; u Njemu su željeli osuditi Boga; s Njime su htjeli ubiti Boga. 

Kada su Ga uhvatili, mislili su da su zarobili Boga. Za njih je On bio tek jedan od zarobljenika, koji je, prema njihovim zakonima, zaslužio kaznu. Zaslijepljeni osobnom moći, nisu otvorili oči vjere, da na Njegovu tijelu prepoznaju Boga.

Kada su skinuli s Njega haljine Njegove i svukli Ga do kože, nadali su se da su ogolili Boga. Za njih je On bio tek jedan od osuđenika koji je, prema njihovim odredbama, zaslužio poniženje. Zaslijepljeni osobnom osvetom, ugasili su oči vjere, da u Njegovu tijelu pronađu Boga.

Kada su Ga bičevali i okrunili trnovom krunom, smatrali su da su mučili Boga. Za njih je On bio tek jedan od krivaca koji je, prema njihovu naumu, zaslužio osudu. Zaslijepljeni mržnjom, zatvorili su oči vjere, da u Njegovim krvavim ranama okriju Boga.

Kada u Njemu nisu prolašli Boga, osudili su ga, prema svojim prohtjevima, na križ i smrt. Bili su uvjereni da će s Njime na križu i Njegov Bog umrijeti. Ako ne na križu, bili su sigruni, da će Njegov Bog umrijeti u Njegovu grobu.

I tada je On, za njih, bio i ostao samo čovjek. Otkriti Boga u Njemu, nije bilo dano njihovim zaslijepljenim očima; nisu imali oči vjere.

I kao čovjeka, bojali su se Njega. Za svoju sigurnost, Njegov su grob zapečatili i od straha postavili stražu. Da ne bi, kojim slučajem, Njegov Bog mogao izići iz Njegova groba.

Osudili su Ga kao čovjeka, a mislili su da su osudili Boga. Ubili su Njega, sigurni, da i Njegova Boga ubijaju u Njemu.

Teški križ, trnova kruna, trska u ruci, tri čavla, krvave haljine, zapečaćeni grob, bilo je moćno oružje svjetskih moćnika koji su, u Njemu, htjeli ubiti Boga.

Gdje su danas njihova prijestolja i simboli njihove svemoćne vlasti? Okovana u bijelokost i srebro, nestala su u ropotarnici povijesti, i sada skupljaju prašinu u mračnim muzejskim prostorima.

Gdje je danas Njegov križ od običnoga drveta? Njegovo prijestolje nije propalo, njegov križ nije uvenuo; kršćani su Njegovi križonoše; slavimo Ga u kršćanskim crkvama, častimo Ga u vjerničkim obiteljima; nalazi se upisan na kršćanskim čelima, izgovaramo Ga našim usnama, čuvamo Ga u našim srcima. Naš osobni, ljudski i vjernički križ, živi od Njegova uskrsloga križa. S križem se kršćani rađaju, s križem kršćani žive, Križu kršćani vjeruju, u križu kršćani dovršavaju zemaljski vijek.

Gdje su danas kraljevske krune, izrađene od srebra i zlata? Izložene u zaboravu galerijskih prostora, prepuštene da ih zub vremena nagriza.

Gdje je danas Njegova trnova kruna? Darovana od samoga Spasitelja, na glavama Njegovih krštenika, sjaji neugasivim svjetlom i svjedoči o dragocjenoj ljubavi između Boga i čovjeka. Iako trnova, njezine bodljike više ne krvare, jer su naši grijesi oprani u Krvi našega Spasitelja.

Gdje su danas kraljevska žezla moćnih vladara? Ukrašena dijamantima, u mračnom zakutku muzejskoga prostora bezlično popunjavaju zbrike umjetnina.

Gdje je danas Njegova trska? Iako poslužila za ruglo i kao podsmjeh, nije skršena; jer vlada kao kraljevsko žezlo pravde i mira u kršćanskim rukama.

Gdje su danas kraljevski mačevi? Natopljeni krvlju, izgrizaju hrđu i vlagu u nekom muzeju starina.

Gdje su danas Njegovi čavli? Kao za sigurnosne okove, na njih su kršćani učvrstili svoj vjernički križ.  

Vazmeno trodnevlje

Gdje su danas kraljevske haljine satkane od dragocjenih tkanina? Obješene u staklenim vitrinama i prepuštene zaboravu, izgrizaju ih moljci u muzejskim prostorima. 

Gdje su danas Njegove krvave haljine? Oprane u krvi Janjetovoj, čiste se na krštenicima, bijele se na prvopričesnicima, oblače ih krizmanici, odjevaju ih mladenci, slave ih svećenici, s njima se peru grješnici, u njima umiru bolesnici, s njima se pokrivaju pokojnici.

Gdje su danas grobovi moćnih vladara ovoga svijeta? Zarasli u kamenjaru i pokriveni uvelim lišćem, bezimeni i puni truleži, slični svojim gospodarima, čame na nepoznatom mjestu.

Gdje je danas Njegov grob? Njegov grob, kršćansko je počivalište s uklesanim Njegovim križem.

Kao što je Križ otpečatio Njegov grob, tako će kršćanski grob biti otpečaćen Njegovim križem. Kao što je Križ nakon tri dana otvorio Njegovu grob, tako će kršćanska grobna ploča biti otvorena Njegovim križem.

Gdje su danas zakonici moćnika ovoga svijeta? U muzejskim knjižarama, poslagani u stalaže, skupljaju paučinu, i služe za proučavanje pravne povijesti ponekim studentima. 

Gdje je danas proglas Njegova zakonika? Njegova otkupiteljska žrtva upisana je na Njegovu križu, upletena je u Njegovu trnovu krunu, urezana je na Njegovoj trsci, ugravirana je u Njegova tri čavla, izvezena je na Njegovim krvavim haljinama, isklesana je na Njegovoj ploči otvorenga groba - s malo slova, a s puno ljubavi -  nagrađena je u Njegovu Uskrsu, slavljena je na Njegovu oltaru, blagovana u kršćanskoj pričesti, vjerovana u kršćanskom vjerovanju.

Ante Branko Periša

Ususret nedjelji muke Gospodnje CVJETNICA

Cvjetnica

Tko to govori?

Čovjek, koga su upravo raspeli na mjestu koje se zove Golgota. «Tu ga razapeše i s njim dva razbojnika,jednoga s desne strane, a drugoga s lijeve njegove.«

Oče, oprosti im...! reče onaj u sredini. To je njegova prva riječ na križu.
Tko su oni kojima se mora oprostiti?
Oni koji ga na križ razapeše?
Rimski vojnici kažnjeničke bojne?
Oni koji su primali zapovjedi na najnižoj razini, koji su morali izvršavati taj prljavi posao. I oni koji su ga noć prije uhapsili. I oni koji su ga potom udarali i rugali mu se.

Oče, oprosti im .... reče i onima koji su ga razapeli. Mislio je i na one koji su dali tu zapovijed. Poncije Pilat, rimski upravitelj, predstavnik rimske vlasti i sile, koji ga je osudio, jer je tako bio prisiljen učiniti. A ipak ga nije mogao proglasiti krivim i opasnim za državu. Kralj Herod koji je pokazao vrlo veliku zlovolju s uznikom. Starješine izraelskog naroda. Njegovi veliki svećenici i književnici. Veliko vijeće koje je praktično i zaključilo da se Isusa ubije. Svi oni koji su podgrijavali narod i oni koji su bili podgrijani kad su, kod Pilata, vikali: "Raspni, raspni ga."

Oče oprosti im... njima svima. Oprosti im Oče...reče Raspeti. Oče! Moj oče. Oprosti im, jer si mi ti Otac i jer si me ljubio. Jer ti si taj u čije sam ime i sam opraštao grijehe. Tko može, do neba vapijuću, nepravdu na zemlji oprostiti ako ne ti, moj Oče na nebu. Stravično osuđen, protiv svih postojećih zakonskih propisa, on sam moli oproštenje za počinitelje. Mučeni moli za svoje mučitelje.

Prije dok je on još išao propovijedajući i liječeći kroz gradove i sela Galileje i Judeje, sam je grješnim ljudima opraštao grijehe, onako kako to može samo Bog reći i time je izazivao mnoga protivljenja. A sada je na križu išao dalje, nego što je to činio u svom životu i moli Boga, svog Oca za pobožne i bezbožne pogane i Židove.

Po onome što je učinio u svojoj molitvi,  živio je u svojom umiranju ono što je učio za života, u Propovijedi na gori: "Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone da budete djeca Oca vašega na nebesima." Gdje se tako moli, događa se,  već na zemlji, ono što je na nebu.

Da li su znali mučitelji da muče zatvorenika?

Da, znali su. Zar nije Pilat znao da on, svojom odlukom da ga se razapne, postupa protivno  pravu?  Da, znao je. Zar nisu znali farizeji da je njihova politička tužba da Isus buni narod, kriva i lažna? Da, znali su. A ipak su sve činili, iz dobrog uvjerenja, da onaj koji tako lako uzima Božju blizinu kao taj Isus, vrijeđa Boga i ruši javni red?

Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.

A što se nas tiče ova prva Isusova riječ na križu? Ondašnji zločinci su već davno mrtvi. Ali molitva Raspetoga još živi, poput samog Raspetog - Uskrslog od mrtvih. Njegova molitva i danas spominje zločince - počinitelje. Ta molitva pronalazi počinitelje među nama, ljudima kao ja i ti koji u svom životu udaraju Isusa u lice i tako ga susreću. On ih po imenu spominje svome Ocu i moli za njih njegovo oproštenje.

Prva kršćanska zajednica nam je prenijela vrlo malo neprevedenih, originalnih Isusovih riječi iz aramejskog jezika kojim je Isus govorio. Jedna od tih je i zaziv: "Abba" - Oče! To bi se moglo nekako izjednačiti sa onim našim "tata" koje odaje jedan vrlo intiman međusobni odnos. Židovstvo Staroga zavjeta je, upravo zbog intimnosti, isključilo ovu riječ iz odnosa prema Bogu, tako nešto nije ljudima dozvoljeno. Isus je tako molio i time htio označiti svoj intimni odnos s Bogom, a prva kršćanska zajednica je željela to zadržati kad nam je tu riječ prenijela u izvornom obliku.

Po svjedočenju evanđelista Isus stoji s  Ocem u jednom sasvim drugom odnosu, nego mi. To je jedinstven odnos Sin - Otac. On je Sin kojemu je Otac sve objavio, tako da nas on čini sinovima i kćerima (usp. Mt 11,27). I zato Isus može, do sada nečuvenom vlašću, izgovarati riječ Božju i nastupati u ime Božje. Kao sin, Isus je slika, ikona Božja (usp 2 Kor 4,4). U njemu nam se Bog potpuno očitovao, kao Bog s ljudskim licem. I zato, kršćanski gledano, o Bogu ne možemo ništa govoriti bez Isusa Krista. Odnos Otac- Sin ulazi u vječne Božje odnose. Isus je vječni Sin Božji, kojega je on u svijet poslao da bi stvarnost postalo ono za čim mi ljudi želimo i čeznemo. Po utjelovljenju Sina Božjega su se sve ljudske čežnje i nadanja ostvarila.

"Nitko ne pozna Sina nego Otac i nitko ne pozna Oca kao Sin i onaj kome Sin to hoće objaviti." (Mt 11,27)  I koliko god se ovaj odnos Isusov prema Bogu razlikuje od odnosa drugih ljudi, on ne želi za sebe zadržati isključivo pravo, nego i nas ljude uzima u svoj odnos s Bogom, tako da bismo mogli, s njim i po njemu, reći:"Abba - Oče."

Treća korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

Tekst je dio opomena koje je Isus rekao narodu. Radi se o trima različitim komadima koje je evanđelist spojio u jednu cjelinu.

Redak 1-3 govori o krvoproliću kojega je učinio rimski upravitelj nad židovskim hodočasnicima u jeruzalemskom hramu za vrijeme žrtvovanja. Prema nekakvom židovskom poimanju onaj tko pretrpi nasilnu smrt, teško je sagriješio. Isus odbacuje takvu teoriju. Naglašava da ti ljudi nisu ništa više sagriješili od drugih. I na mjestu između govora o krivnji i kazni Isus umeće opomenu o obraćenju. I zato opomena da se svi moraju obratiti. A to opet traži pogled u vlastite zle čine i čini nas spremnima da se, po novom slušanju Evanđelja, pomirimo s Bogom.

Redak 4-5 govori o jednom drugom žalosnom događaju: rušenju jedne kule na jugoistoku Jeruzalema kad je dosta ljudi izgubilo život. I opet Isus odbija povezanost krivnje i kazne i opet zove sve na obraćenje.

U r 6-9 konačno zaključuje s usporedbom. Sađenje smokve u vinogradu je u Palestini bilo često (kao i nekada kod nas). U usporedbi, gospodar vinograda uzalud čeka da smokva donese rod. On sada želi povući ekonomske i ekološke zaključke i dati da se smokva iščupa ( r 7). Zaposlenik u vinogradu čini nešto neočekivano. Nasuprot zdravom razumu, treba sačuvati smokvu. Tek ako ponovno okopavanje i gnojenje ne donese ploda, treba stablo iščupati. Da li je vinogradar naišao na razumijevanje kod vlasnika, nije bitno, da li je konačno uspio nakon svih pokušaja da stablo donese plodove, sve to ostaje otvoreno. I pravi razlozi prispodobe ostaju otvoreni. Ova neoštrina teksta je i njegova oštrina i jakost. Usporedba traži od slušatelja, a tako i od čitatelja (bilo kao članova jednog kolektiva - Izraela - ili pojedinca pred Bogom) da zauzme svoje stajalište i da ispuni svoja „prazna" mjesta.

Ako se pak uzme u obzir tekst koji je ispred ovoga, Lk 13 1-3 i 4-5 sa svojim usmjeravanjem na pojedinca, onda ćemo biti vrlo blizu da sebe usporedimo sa smokvom i da se suočimo sa našim vjerskim životom i upitamo se: Što ja trebam u svom životu učiniti da konačno „donesem ploda"? Kako taj „ plod" izgleda? Koliko sada dopuštam Isusu da me inspirira svojim Evanđeljem?

Razočaravajuće je da Isus nije odgovorio na pitanja. Sin Božji nam je ostao dužan objašnjenja nutarnje strukture sudbine. Njegov odgovor iskače iz pitanja: «Mislite li da je samo onih 18 na koje se srušio toranj u Siloamu bilo grješno, a drugi Jeruzalemci ne? Ne, nego ako se ne obratite, svi ćete isto tako izginuti.» Isus pokreće pitanje. Umjesto informacije o tajnoj strukturi nesreće - karme - on zahtijeva preobrazbu, promjenu ljudi.

Mi se trebamo obratiti. «Preokrenuti se« znači ( metanoeim ) okrenuti se promjenom smisla. Za Isusa je to vrlo ozbiljno pitanje. On nam ne želi govoriti o našoj pogođenosti. A još manje nam zadovoljiti razumsku znatiželju. Pogledom na unesrećene i ubijene trebamo sami vidjeti i pitati: Što iz toga slijedi za mene? Kakav god bio uzrok i smisao nesreće, važnije pitanje za mene je: Kako reagiram na to svojim životom? Isus misli ovdje na nas i na vrijeme koje pritišće. Jednostavno, ne smijemo tako činiti kao do sada.

Tri godine stoji smokva na plodnom tlu. To je usporedba koju Isus nalazi za situaciju. Tri godine su dovoljne za smokvino stablo da donese plod, koje naravno vlasnik očekuje, no stablo ne donosi ništa. Protiv automatizma «neplodno izguliti« Isus pokazuje napor koji želi vinogradar učiniti. On želi tlo još jednom prekopati i zagnojiti. Želi sve učiniti da stablo donese ploda. Zato moli za vlasnika za još jednu godinu. Još ostaje nešto vremena da se donese plod.

Pitanja koja su Isusu postavljena pritišću i muče. Isus zahtijeva još više, da se ljudi promjene i obnove. Za tri tjedna ćemo slaviti Veliki petak. Onda ćemo razmišljati o smislu sudbine. Sada je vrijeme da obnovimo duh i život. Gdje je taj izvor života, kojemu se trebamo okrenuti ako želimo živjeti? On leži u skrivenoj dubini našeg srca.

Na to ukazuju velike osobe duhovnog života. Njima pripada i sveti Augustin. U svojim «Ispovijestima» piše: «Kasno sam te uzljubio, ti ljepoto, tako stara, a ipak tako nova, kasno sam te zavolio. Gle, ti bijaše u mojoj nutrini, a ja sam bio vani i tamo te tražio...»

Slično je i s nama. Imamo izvor života u nama, a to ne znamo. Tako smo ostarjeli, a da nismo ni počeli živjeti svojim životom. A Bog čeka da se okrenemo zatrpanim dubinama našeg srca i da ga tu nađemo. U tom smislu «obraćenje» znači promjena izvana prema unutra, povratak ljudi njegovom božanskom porijeklu. Time nije sve rečeno, jer bi moglo biti da, puni očekivanja, krenemo na put i ne dospijemo do tih, u nama sakrivenih, izvora božanskog života, pa sve konačno završi kao neki san. Pa bi u stvarnosti moglo izgledati kao da taj san i nije ispunjen u Isusu Kristu. Poput svih velikih učitelja mudrosti i on nam pokazuje put k izvorima života, po tome što nas poziva na obraćenje i ulazak u nutrinu. No, Isus Krist je više od običnog učitelja mudrosti, jer nam on ne pokazuje samo put, nego ON je put.

To je ona odlučujuća razlika.

Jer on nije samo čovjek, nego i Bog-čovjek, on nas može kroz sve poteškoće provesti k Bogu koji je u našoj nutrini, jer po Bogočovjeku, Isusu Kristu, sam Bog dolazi k nama da bismo mi mogli doći k njemu. Ovaj dolazak se događa uvijek i ponovo ako slušamo njegovu riječ i primamo njegove sakramente. Gdje se to ostvaruje, Bogočovjek ulazi u naš život da nas odvede iz ove užurbane vanjštine u dubinu, koja izvire iz vječnog života (Iv 4,14)

Iskustvo je da nas Bog koji je u nama izvor i temelj ljubavi, pokušava pomiriti sa stvarnošću naše smrti. Iz tog zadobivenog vidokruga ona postaje potpuni ulazak u božanski izvor našeg života.

Tako smrt postaje najdublje ostvarenje čovjeka. Istodobno svaki pokušaj ulaska u nutrinu je sklapanje prijateljstva s vlastitom smrću. Na to nas potiče i starenje. Slabljenjem osjetila popušta i kontakt s vanjskim svijetom, a sve se više i više okrećemo nutarnjem svijetu, sve dok u smrti ne dođemo do najveće dubine. Tada smo potpuno kod Boga. A to blaženo stanje je nebo.

Krštenje Gospodinovo

Krstenje Gospodinovo

„Ja vas krstim vodom", odgovorio je Ivan Krstitelj onima koji su ga pitali je li on Mesija. On krsti ljude na očišćenje od grijeha. Zato se postavlja sučelice ljudima na Jordanu i polijeva ih vodom. Voda bi trebala oduzeti njihovu gorčinu. Voda Jordana je mjesto gdje se raščišćava s prošlošću. To je isto što i voda iz izvora u viđenju proroka Ezekijela. Gdje ta voda dođe, rijeke će postati zdrave, a gdje rijeka dođe, sve ostaje na životu (Ez 47, 9)

Ivan vidi u dubinu duše, on vidi zarobljenost nepravdom. Njegova proročka zadaća je ljude pozvati na obraćenje, napuštanje njihove samopravednosti, izrabljivanja i ponižavanja. Upravo moćnicima i samopravednicima upućuje svoju propovijed. Ivanovo krštenje je čišćenje od onoga što je bilo. Ivanovo krštenje je nešto poput nadvladavanja prošlosti i to nije malo. Ali, Ivan najavljuje dolazak nekoga. Onaj koji dolazi je Isus Krist. Za kršćane Isus ostaje onaj koji dolazi.

Njegov dolazak k Ivanu, na Jordan, njegov božićni dolazak u povijesti je početak velikog dolaska. U njemu će Bog dovršiti čitavo stvaranje. Kršćani zato nisu kršteni u imenu Isusa iz Nazareta, nego u imenu Isusa Krista čiju smrt naviještamo, uskrsnuće slavimo, jer vjerujemo da će doći u slavi.. Tako, Ivanovo krštenje nije samo čišćenje od nepravde, nego i priprava za novo.

Ivan naviješta Krista: "Dolazi netko jači od mene, on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem!" Ivan je znao da je njegovo krštenje samo priprava. Bez priprave u smislu krstitelja, onaj koji dolazi nije moguć. No, polijevanje čistom vodom je samo prvi korak. Isus je, za Ivana, dolazeći Mesija - Krist koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Duh će novome dati oblik, lice, a oganj ga čini nezamjenjivim. Duh Sveti čini ljude svjedocima novog zajedništva u koje ih Bog poziva.

Evanđelist Luka će kasnije opisati kako je ovaj Duh došao nad učenike. Duh, u liku ognjenih jezika, ovdje želi probuditi Crkvu, ne kao okamenjenu instituciju, niti kao skup pothlađenih molitelja.

Zato nam je neophodno potrebno krštenje. Za svakog od nas i za cijelu Crkvu voda mora opet dobiti na važnosti. Samo se na gorkim vodama ovoga svijeta može očuvati čistoća vode. U obeshrabrenosti Duh mora ući sa snagom ognja. U tome leži poziv nas kao krštenika. Božić je blagdan objave, očitovanja. Od četvrtog stoljeća bore se dva termina za prvo mjesto. Kod nas, na latinskom zapadu, izbio je na prvo mjesto 25. prosinca kao dan kada je već sunčev obrat. Odgovarajuće tome, to je postala nutarnja obiteljska svečanost. Sigurnost betlehemske štale daje nam motiv da Božić slavimo kao intimni blagdan gdje svatko žuri kući (no ipak ne svi) da bi potražio zajedništvo koje grije. Stariji termin je 6. siječnja. Već su kršćani u Egiptu, u 3. stoljeću, poganski blagdan rođenja boga sunca pretvorili u blagdan objave pravoga Sunca. Na Bogojavljenje - Epifanija - kako glasi stari naziv, slavili su rođenje Kristovo pred cijelim svijetom.

Tri evanđelja su se, u starini, čitala na ovom slavlju. Jučer, na blagdan Bogojavljenja, nastupa božansko dijete pred mudrošću svijeta - njemu se klanjaju mudraci s istoka..

Danas, na blagdan Krštenja Gospodinova naviješta Bog svoju slavu na Jordanu kad vidljivo dolazi Duh Sveti nad Isusa u liku golubice i kad se čuo glas s neba: "Ovo je sin moj ljubljeni u kome mi sva milina." Od sljedeće nedjelje će se naviještati Evanđelje počevši s onim kako je Isus u Kani učinio svoje prvo čudo.

U ovim trima evanđeljima pokazuje se što je najstariji Božić: očitovanje sina Božjega pred svijetom. Ova vizija blagdana nije prilagođena nečemu intimnom. Bog objavljuje svoga Sina, a time i sebe. Ako nakon toga, ispovijedamo u vjerovanju da je Isus "pravi Bog od pravoga Boga", onda ispovijedamo da Bog u Isusu okreće svoju unutarnjost prema vani i očituje se, objavljuje se. Bog nam ne objavljuje nešto, nego sebe. Bog se očituje, objavljuje i objavljuje se kao ljubav koja se daruje. Ne trebamo svakome pokazati svoje srce. I dalje smijemo nositi maske, koristiti društvene oblike da bismo sakrili i zaštitili našu nutrinu. Javno ispovijedanje vjere ima nešto gorkoga u sebi.

Druga stvar je s našim Crkvenim vjerovanjem. Jer svatko od nas izlazi sa Crkvom pred javnost. To se jasno pokazuje u zajedničkom moljenju Vjerovanja. Što svakoga od nas u nutrini i intimno pokreće, trebamo samo pred određenim brojem prijatelja i u zaštićenom prostoru pokazati i dijeliti s onima koje ljubimo. Ovdje je javni glas, koji preko nas objavljuje Isusa kao Sina koji je Bogu omilio. To, u zapadnoj tradiciji, dolazi posebno do izražaja kroz sakrament svete krizme. U krizmi nas zajedništvo Crkve zadužuje da javno govorimo i ispovijedamo vjeru.

Zajedno s cijelim narodom, krstio se i Isus. Dok je molio, otvori se nebo i Duh Sveti siđe nad njega, vidljiv u obliku golubice, začuo se glas s neba: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina!» (Lk 3,21-22).

Što je nastalo iz našeg dosadašnjeg života ovisi, velikim dijelom, i od ljudi koje smo, do sada, susretali. Tko nikada nije sreo zaista velikog čovjeka, tomu će biti teško sam postati zaista velik čovjek. U čemu se sastoji ljudska veličina?

Prije nekog vremena sam pratio jednog mog, starog subrata na pregled u jednu, koelnsku kliniku. Na njegovom tijelu pojavio se loš znak. Već je atmosfera u čekaonici kirurške ambulante imala nešto opuštajućeg i ljupkog. Nakon određenog čekanja, sreo sam se sa, još relativno mladim, liječnikom. Iako je bio priznati stručnjak u svom poslu, između nas se nisu ispriječili ni njegov položaj, ni titula, ni moć, ni znanje, ni mogućnosti. To je, ovom susretu dalo izvanrednu neposrednost. Ovaj liječnik je bio, jednostavno, jedan od nas. On je bio čovjek koji je sebe učinio pratiocem naše životne sudbine, koji nam je želio pomoći, a da nije želio tumačiti koliko će biti težak zahvat. Kad smo se vraćali kući, jedan je rekao ono što je drugi mislio: «Ovaj liječnik je bio prema nama kao da se poznamo trideset godina.

Prema tome, tko je zaista velik? Onaj koji «nešto» jest i zato nešto može, koji se zbog toga ne uzvisuje, nego sebe izjednačuje i zato nije «jedan među mnogima», nego jedan za mnoge.

Tko je imao ovakvo ili slično iskustvo u međuljudskom ophođenju, dobiva osjećaj u čemu se sastojala Isusova veličina. Evanđelist Luka to jasno pokazuje kad kaže: «Zajedno sa cijelim narodom, krstio se Isus.» Ova, naizgled, neznatna oznaka je poput ključa koji nam otključava veličinu njegova života.

Uvijek se pita zašto je Isus, taj bezgrješni, htio primiti krštenje «za oproštenje grijeha». Zašto je na tome ustrajao? Jer se htio izjednačiti, jer je htio stajati s grješnicima u istom redu da bi postao dionikom njihove sudbine, da im tako ohrabri želju za životom i da bi ih, svojom blizinom izliječio od prianjanja uz zlo.

«Najdublje sudjelovanje u sudbini ljudi je polaganje vlastitog života za grješnike, preuzimanje njihove krivnje na sebe. To je smisao Isusovog krštenja» (Helmut Gollwitzer) Ovo sudjelovanje u sudbini ljudi očituje se i u tome što je sjedio za istim stolom sa grješnicima i dopušta da ga se, u istom redu, pribije na križ sa dva razbojnika. To je njegova veličina. Doživjet ćemo je ako mu dopustimo da boravi među nama i uđe u naše rane. Ondje gdje tako činimo, otvara se nebo nad nama i čut ćemo glas koji će nam reći:

Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina.

Što nam znači ova riječ? Prije svega: «Tebe Bog prihvaća i ljubi onakvog kakav jesi.» Ništa drugo nam Isus nije htio reći svojom riječju i svojim životom. «Ti si moj ljubljeni sin» - s ovom sviješću piše i evanđelist Ivan. U njegovoj prisutnost naše srce će se umiriti, jer iako nas srce osuđuje, Bog je veći od našeg srca, on zna sve. (1 Iv 3, 19-20).

Vrijedan pažnje je, na ovom mjestu, i komentar Romana Guardinija: «Postoje trenuci u kojima spoznaja pogrešnog i propuštenog svakom čovjeku oduzima hrabrost, jer mu sve izgleda bezizlazno..., u onima u kojima se ne dogodi pokajanje, jer više ne znaju što je krivo, a što pravo..., njima više ne pomažu zaključci, ni životni planovi, jer više ne vjeruju samima sebi...za takve trenutke je Ivan napisao ovu rečenicu: stavi se u Božje znanje sa svim što jesi, bez čačkanja i opravdavanja. On zna i to je dosta»

Ovdje uočavamo ono što biblijska vjera znači: sebe utopiti u ljubav Božju sa svime što jesi, bez čačkanja i bez opravdavanja.

Novosti

TOP