Krštenje Gospodinovo

„Ja vas krstim vodom", odgovorio je Ivan Krstitelj onima koji su ga pitali je li on Mesija. On krsti ljude na očišćenje od grijeha. Zato se postavlja sučelice ljudima na Jordanu i polijeva ih vodom. Voda bi trebala oduzeti njihovu gorčinu. Voda Jordana je mjesto gdje se raščišćava s prošlošću. To je isto što i voda iz izvora u viđenju proroka Ezekijela. Gdje ta voda dođe, rijeke će postati zdrave, a gdje rijeka dođe, sve ostaje na životu (Ez 47, 9)

Ivan vidi u dubinu duše, on vidi zarobljenost nepravdom. Njegova proročka zadaća je ljude pozvati na obraćenje, napuštanje njihove samopravednosti, izrabljivanja i ponižavanja. Upravo moćnicima i samopravednicima upućuje svoju propovijed. Ivanovo krštenje je čišćenje od onoga što je bilo. Ivanovo krštenje je nešto poput nadvladavanja prošlosti i to nije malo. Ali, Ivan najavljuje dolazak nekoga. Onaj koji dolazi je Isus Krist. Za kršćane Isus ostaje onaj koji dolazi.

Njegov dolazak k Ivanu, na Jordan, njegov božićni dolazak u povijesti je početak velikog dolaska. U njemu će Bog dovršiti čitavo stvaranje. Kršćani zato nisu kršteni u imenu Isusa iz Nazareta, nego u imenu Isusa Krista čiju smrt naviještamo, uskrsnuće slavimo, jer vjerujemo da će doći u slavi.. Tako, Ivanovo krštenje nije samo čišćenje od nepravde, nego i priprava za novo.

Ivan naviješta Krista: "Dolazi netko jači od mene, on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem!" Ivan je znao da je njegovo krštenje samo priprava. Bez priprave u smislu krstitelja, onaj koji dolazi nije moguć. No, polijevanje čistom vodom je samo prvi korak. Isus je, za Ivana, dolazeći Mesija - Krist koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Duh će novome dati oblik, lice, a oganj ga čini nezamjenjivim. Duh Sveti čini ljude svjedocima novog zajedništva u koje ih Bog poziva.

Evanđelist Luka će kasnije opisati kako je ovaj Duh došao nad učenike. Duh, u liku ognjenih jezika, ovdje želi probuditi Crkvu, ne kao okamenjenu instituciju, niti kao skup pothlađenih molitelja.

Zato nam je neophodno potrebno krštenje. Za svakog od nas i za cijelu Crkvu voda mora opet dobiti na važnosti. Samo se na gorkim vodama ovoga svijeta može očuvati čistoća vode. U obeshrabrenosti Duh mora ući sa snagom ognja. U tome leži poziv nas kao krštenika. Božić je blagdan objave, očitovanja. Od četvrtog stoljeća bore se dva termina za prvo mjesto. Kod nas, na latinskom zapadu, izbio je na prvo mjesto 25. prosinca kao dan kada je već sunčev obrat. Odgovarajuće tome, to je postala nutarnja obiteljska svečanost. Sigurnost betlehemske štale daje nam motiv da Božić slavimo kao intimni blagdan gdje svatko žuri kući (no ipak ne svi) da bi potražio zajedništvo koje grije. Stariji termin je 6. siječnja. Već su kršćani u Egiptu, u 3. stoljeću, poganski blagdan rođenja boga sunca pretvorili u blagdan objave pravoga Sunca. Na Bogojavljenje - Epifanija - kako glasi stari naziv, slavili su rođenje Kristovo pred cijelim svijetom.

Tri evanđelja su se, u starini, čitala na ovom slavlju. Jučer, na blagdan Bogojavljenja, nastupa božansko dijete pred mudrošću svijeta - njemu se klanjaju mudraci s istoka..

Danas, na blagdan Krštenja Gospodinova naviješta Bog svoju slavu na Jordanu kad vidljivo dolazi Duh Sveti nad Isusa u liku golubice i kad se čuo glas s neba: "Ovo je sin moj ljubljeni u kome mi sva milina." Od sljedeće nedjelje će se naviještati Evanđelje počevši s onim kako je Isus u Kani učinio svoje prvo čudo.

U ovim trima evanđeljima pokazuje se što je najstariji Božić: očitovanje sina Božjega pred svijetom. Ova vizija blagdana nije prilagođena nečemu intimnom. Bog objavljuje svoga Sina, a time i sebe. Ako nakon toga, ispovijedamo u vjerovanju da je Isus "pravi Bog od pravoga Boga", onda ispovijedamo da Bog u Isusu okreće svoju unutarnjost prema vani i očituje se, objavljuje se. Bog nam ne objavljuje nešto, nego sebe. Bog se očituje, objavljuje i objavljuje se kao ljubav koja se daruje. Ne trebamo svakome pokazati svoje srce. I dalje smijemo nositi maske, koristiti društvene oblike da bismo sakrili i zaštitili našu nutrinu. Javno ispovijedanje vjere ima nešto gorkoga u sebi.

Druga stvar je s našim Crkvenim vjerovanjem. Jer svatko od nas izlazi sa Crkvom pred javnost. To se jasno pokazuje u zajedničkom moljenju Vjerovanja. Što svakoga od nas u nutrini i intimno pokreće, trebamo samo pred određenim brojem prijatelja i u zaštićenom prostoru pokazati i dijeliti s onima koje ljubimo. Ovdje je javni glas, koji preko nas objavljuje Isusa kao Sina koji je Bogu omilio. To, u zapadnoj tradiciji, dolazi posebno do izražaja kroz sakrament svete krizme. U krizmi nas zajedništvo Crkve zadužuje da javno govorimo i ispovijedamo vjeru.

Zajedno s cijelim narodom, krstio se i Isus. Dok je molio, otvori se nebo i Duh Sveti siđe nad njega, vidljiv u obliku golubice, začuo se glas s neba: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina!» (Lk 3,21-22).

Što je nastalo iz našeg dosadašnjeg života ovisi, velikim dijelom, i od ljudi koje smo, do sada, susretali. Tko nikada nije sreo zaista velikog čovjeka, tomu će biti teško sam postati zaista velik čovjek. U čemu se sastoji ljudska veličina?

Prije nekog vremena sam pratio jednog mog, starog subrata na pregled u jednu, koelnsku kliniku. Na njegovom tijelu pojavio se loš znak. Već je atmosfera u čekaonici kirurške ambulante imala nešto opuštajućeg i ljupkog. Nakon određenog čekanja, sreo sam se sa, još relativno mladim, liječnikom. Iako je bio priznati stručnjak u svom poslu, između nas se nisu ispriječili ni njegov položaj, ni titula, ni moć, ni znanje, ni mogućnosti. To je, ovom susretu dalo izvanrednu neposrednost. Ovaj liječnik je bio, jednostavno, jedan od nas. On je bio čovjek koji je sebe učinio pratiocem naše životne sudbine, koji nam je želio pomoći, a da nije želio tumačiti koliko će biti težak zahvat. Kad smo se vraćali kući, jedan je rekao ono što je drugi mislio: «Ovaj liječnik je bio prema nama kao da se poznamo trideset godina.

Prema tome, tko je zaista velik? Onaj koji «nešto» jest i zato nešto može, koji se zbog toga ne uzvisuje, nego sebe izjednačuje i zato nije «jedan među mnogima», nego jedan za mnoge.

Tko je imao ovakvo ili slično iskustvo u međuljudskom ophođenju, dobiva osjećaj u čemu se sastojala Isusova veličina. Evanđelist Luka to jasno pokazuje kad kaže: «Zajedno sa cijelim narodom, krstio se Isus.» Ova, naizgled, neznatna oznaka je poput ključa koji nam otključava veličinu njegova života.

Uvijek se pita zašto je Isus, taj bezgrješni, htio primiti krštenje «za oproštenje grijeha». Zašto je na tome ustrajao? Jer se htio izjednačiti, jer je htio stajati s grješnicima u istom redu da bi postao dionikom njihove sudbine, da im tako ohrabri želju za životom i da bi ih, svojom blizinom izliječio od prianjanja uz zlo.

«Najdublje sudjelovanje u sudbini ljudi je polaganje vlastitog života za grješnike, preuzimanje njihove krivnje na sebe. To je smisao Isusovog krštenja» (Helmut Gollwitzer) Ovo sudjelovanje u sudbini ljudi očituje se i u tome što je sjedio za istim stolom sa grješnicima i dopušta da ga se, u istom redu, pribije na križ sa dva razbojnika. To je njegova veličina. Doživjet ćemo je ako mu dopustimo da boravi među nama i uđe u naše rane. Ondje gdje tako činimo, otvara se nebo nad nama i čut ćemo glas koji će nam reći:

Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina.

Što nam znači ova riječ? Prije svega: «Tebe Bog prihvaća i ljubi onakvog kakav jesi.» Ništa drugo nam Isus nije htio reći svojom riječju i svojim životom. «Ti si moj ljubljeni sin» - s ovom sviješću piše i evanđelist Ivan. U njegovoj prisutnost naše srce će se umiriti, jer iako nas srce osuđuje, Bog je veći od našeg srca, on zna sve. (1 Iv 3, 19-20).

Vrijedan pažnje je, na ovom mjestu, i komentar Romana Guardinija: «Postoje trenuci u kojima spoznaja pogrešnog i propuštenog svakom čovjeku oduzima hrabrost, jer mu sve izgleda bezizlazno..., u onima u kojima se ne dogodi pokajanje, jer više ne znaju što je krivo, a što pravo..., njima više ne pomažu zaključci, ni životni planovi, jer više ne vjeruju samima sebi...za takve trenutke je Ivan napisao ovu rečenicu: stavi se u Božje znanje sa svim što jesi, bez čačkanja i opravdavanja. On zna i to je dosta»

Ovdje uočavamo ono što biblijska vjera znači: sebe utopiti u ljubav Božju sa svime što jesi, bez čačkanja i bez opravdavanja.