MSC

Duhovni kutak

Vazmeno trodnevlje

Vazmeno trodnevlje

Njega, nedužnoga, osudili su na smrt. Njega, bez grijeha, razapeli su na križ. Njega, nevinoga, svukli su do kože. Njega, bez krivnje, pokopali su u grob. Preko Njega pokušali su ogoliti Boga; u Njemu su željeli osuditi Boga; s Njime su htjeli ubiti Boga. 

Kada su Ga uhvatili, mislili su da su zarobili Boga. Za njih je On bio tek jedan od zarobljenika, koji je, prema njihovim zakonima, zaslužio kaznu. Zaslijepljeni osobnom moći, nisu otvorili oči vjere, da na Njegovu tijelu prepoznaju Boga.

Kada su skinuli s Njega haljine Njegove i svukli Ga do kože, nadali su se da su ogolili Boga. Za njih je On bio tek jedan od osuđenika koji je, prema njihovim odredbama, zaslužio poniženje. Zaslijepljeni osobnom osvetom, ugasili su oči vjere, da u Njegovu tijelu pronađu Boga.

Kada su Ga bičevali i okrunili trnovom krunom, smatrali su da su mučili Boga. Za njih je On bio tek jedan od krivaca koji je, prema njihovu naumu, zaslužio osudu. Zaslijepljeni mržnjom, zatvorili su oči vjere, da u Njegovim krvavim ranama okriju Boga.

Kada u Njemu nisu prolašli Boga, osudili su ga, prema svojim prohtjevima, na križ i smrt. Bili su uvjereni da će s Njime na križu i Njegov Bog umrijeti. Ako ne na križu, bili su sigruni, da će Njegov Bog umrijeti u Njegovu grobu.

I tada je On, za njih, bio i ostao samo čovjek. Otkriti Boga u Njemu, nije bilo dano njihovim zaslijepljenim očima; nisu imali oči vjere.

I kao čovjeka, bojali su se Njega. Za svoju sigurnost, Njegov su grob zapečatili i od straha postavili stražu. Da ne bi, kojim slučajem, Njegov Bog mogao izići iz Njegova groba.

Osudili su Ga kao čovjeka, a mislili su da su osudili Boga. Ubili su Njega, sigurni, da i Njegova Boga ubijaju u Njemu.

Teški križ, trnova kruna, trska u ruci, tri čavla, krvave haljine, zapečaćeni grob, bilo je moćno oružje svjetskih moćnika koji su, u Njemu, htjeli ubiti Boga.

Gdje su danas njihova prijestolja i simboli njihove svemoćne vlasti? Okovana u bijelokost i srebro, nestala su u ropotarnici povijesti, i sada skupljaju prašinu u mračnim muzejskim prostorima.

Gdje je danas Njegov križ od običnoga drveta? Njegovo prijestolje nije propalo, njegov križ nije uvenuo; kršćani su Njegovi križonoše; slavimo Ga u kršćanskim crkvama, častimo Ga u vjerničkim obiteljima; nalazi se upisan na kršćanskim čelima, izgovaramo Ga našim usnama, čuvamo Ga u našim srcima. Naš osobni, ljudski i vjernički križ, živi od Njegova uskrsloga križa. S križem se kršćani rađaju, s križem kršćani žive, Križu kršćani vjeruju, u križu kršćani dovršavaju zemaljski vijek.

Gdje su danas kraljevske krune, izrađene od srebra i zlata? Izložene u zaboravu galerijskih prostora, prepuštene da ih zub vremena nagriza.

Gdje je danas Njegova trnova kruna? Darovana od samoga Spasitelja, na glavama Njegovih krštenika, sjaji neugasivim svjetlom i svjedoči o dragocjenoj ljubavi između Boga i čovjeka. Iako trnova, njezine bodljike više ne krvare, jer su naši grijesi oprani u Krvi našega Spasitelja.

Gdje su danas kraljevska žezla moćnih vladara? Ukrašena dijamantima, u mračnom zakutku muzejskoga prostora bezlično popunjavaju zbrike umjetnina.

Gdje je danas Njegova trska? Iako poslužila za ruglo i kao podsmjeh, nije skršena; jer vlada kao kraljevsko žezlo pravde i mira u kršćanskim rukama.

Gdje su danas kraljevski mačevi? Natopljeni krvlju, izgrizaju hrđu i vlagu u nekom muzeju starina.

Gdje su danas Njegovi čavli? Kao za sigurnosne okove, na njih su kršćani učvrstili svoj vjernički križ.  

Vazmeno trodnevlje

Gdje su danas kraljevske haljine satkane od dragocjenih tkanina? Obješene u staklenim vitrinama i prepuštene zaboravu, izgrizaju ih moljci u muzejskim prostorima. 

Gdje su danas Njegove krvave haljine? Oprane u krvi Janjetovoj, čiste se na krštenicima, bijele se na prvopričesnicima, oblače ih krizmanici, odjevaju ih mladenci, slave ih svećenici, s njima se peru grješnici, u njima umiru bolesnici, s njima se pokrivaju pokojnici.

Gdje su danas grobovi moćnih vladara ovoga svijeta? Zarasli u kamenjaru i pokriveni uvelim lišćem, bezimeni i puni truleži, slični svojim gospodarima, čame na nepoznatom mjestu.

Gdje je danas Njegov grob? Njegov grob, kršćansko je počivalište s uklesanim Njegovim križem.

Kao što je Križ otpečatio Njegov grob, tako će kršćanski grob biti otpečaćen Njegovim križem. Kao što je Križ nakon tri dana otvorio Njegovu grob, tako će kršćanska grobna ploča biti otvorena Njegovim križem.

Gdje su danas zakonici moćnika ovoga svijeta? U muzejskim knjižarama, poslagani u stalaže, skupljaju paučinu, i služe za proučavanje pravne povijesti ponekim studentima. 

Gdje je danas proglas Njegova zakonika? Njegova otkupiteljska žrtva upisana je na Njegovu križu, upletena je u Njegovu trnovu krunu, urezana je na Njegovoj trsci, ugravirana je u Njegova tri čavla, izvezena je na Njegovim krvavim haljinama, isklesana je na Njegovoj ploči otvorenga groba - s malo slova, a s puno ljubavi -  nagrađena je u Njegovu Uskrsu, slavljena je na Njegovu oltaru, blagovana u kršćanskoj pričesti, vjerovana u kršćanskom vjerovanju.

Ante Branko Periša

Cvjetnica

Ususret nedjelji muke Gospodnje CVJETNICA

Tko to govori?

Čovjek, koga su upravo raspeli na mjestu koje se zove Golgota. «Tu ga razapeše i s njim dva razbojnika,jednoga s desne strane, a drugoga s lijeve njegove.«

Oče, oprosti im...! reče onaj u sredini. To je njegova prva riječ na križu.
Tko su oni kojima se mora oprostiti?
Oni koji ga na križ razapeše?
Rimski vojnici kažnjeničke bojne?
Oni koji su primali zapovjedi na najnižoj razini, koji su morali izvršavati taj prljavi posao. I oni koji su ga noć prije uhapsili. I oni koji su ga potom udarali i rugali mu se.

Oče, oprosti im .... reče i onima koji su ga razapeli. Mislio je i na one koji su dali tu zapovijed. Poncije Pilat, rimski upravitelj, predstavnik rimske vlasti i sile, koji ga je osudio, jer je tako bio prisiljen učiniti. A ipak ga nije mogao proglasiti krivim i opasnim za državu. Kralj Herod koji je pokazao vrlo veliku zlovolju s uznikom. Starješine izraelskog naroda. Njegovi veliki svećenici i književnici. Veliko vijeće koje je praktično i zaključilo da se Isusa ubije. Svi oni koji su podgrijavali narod i oni koji su bili podgrijani kad su, kod Pilata, vikali: "Raspni, raspni ga."

Oče oprosti im... njima svima. Oprosti im Oče...reče Raspeti. Oče! Moj oče. Oprosti im, jer si mi ti Otac i jer si me ljubio. Jer ti si taj u čije sam ime i sam opraštao grijehe. Tko može, do neba vapijuću, nepravdu na zemlji oprostiti ako ne ti, moj Oče na nebu. Stravično osuđen, protiv svih postojećih zakonskih propisa, on sam moli oproštenje za počinitelje. Mučeni moli za svoje mučitelje.

Prije dok je on još išao propovijedajući i liječeći kroz gradove i sela Galileje i Judeje, sam je grješnim ljudima opraštao grijehe, onako kako to može samo Bog reći i time je izazivao mnoga protivljenja. A sada je na križu išao dalje, nego što je to činio u svom životu i moli Boga, svog Oca za pobožne i bezbožne pogane i Židove.

Po onome što je učinio u svojoj molitvi,  živio je u svojom umiranju ono što je učio za života, u Propovijedi na gori: "Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone da budete djeca Oca vašega na nebesima." Gdje se tako moli, događa se,  već na zemlji, ono što je na nebu.

Da li su znali mučitelji da muče zatvorenika?

Da, znali su. Zar nije Pilat znao da on, svojom odlukom da ga se razapne, postupa protivno  pravu?  Da, znao je. Zar nisu znali farizeji da je njihova politička tužba da Isus buni narod, kriva i lažna? Da, znali su. A ipak su sve činili, iz dobrog uvjerenja, da onaj koji tako lako uzima Božju blizinu kao taj Isus, vrijeđa Boga i ruši javni red?

Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.

A što se nas tiče ova prva Isusova riječ na križu? Ondašnji zločinci su već davno mrtvi. Ali molitva Raspetoga još živi, poput samog Raspetog - Uskrslog od mrtvih. Njegova molitva i danas spominje zločince - počinitelje. Ta molitva pronalazi počinitelje među nama, ljudima kao ja i ti koji u svom životu udaraju Isusa u lice i tako ga susreću. On ih po imenu spominje svome Ocu i moli za njih njegovo oproštenje.

Prva kršćanska zajednica nam je prenijela vrlo malo neprevedenih, originalnih Isusovih riječi iz aramejskog jezika kojim je Isus govorio. Jedna od tih je i zaziv: "Abba" - Oče! To bi se moglo nekako izjednačiti sa onim našim "tata" koje odaje jedan vrlo intiman međusobni odnos. Židovstvo Staroga zavjeta je, upravo zbog intimnosti, isključilo ovu riječ iz odnosa prema Bogu, tako nešto nije ljudima dozvoljeno. Isus je tako molio i time htio označiti svoj intimni odnos s Bogom, a prva kršćanska zajednica je željela to zadržati kad nam je tu riječ prenijela u izvornom obliku.

Po svjedočenju evanđelista Isus stoji s  Ocem u jednom sasvim drugom odnosu, nego mi. To je jedinstven odnos Sin - Otac. On je Sin kojemu je Otac sve objavio, tako da nas on čini sinovima i kćerima (usp. Mt 11,27). I zato Isus može, do sada nečuvenom vlašću, izgovarati riječ Božju i nastupati u ime Božje. Kao sin, Isus je slika, ikona Božja (usp 2 Kor 4,4). U njemu nam se Bog potpuno očitovao, kao Bog s ljudskim licem. I zato, kršćanski gledano, o Bogu ne možemo ništa govoriti bez Isusa Krista. Odnos Otac- Sin ulazi u vječne Božje odnose. Isus je vječni Sin Božji, kojega je on u svijet poslao da bi stvarnost postalo ono za čim mi ljudi želimo i čeznemo. Po utjelovljenju Sina Božjega su se sve ljudske čežnje i nadanja ostvarila.

"Nitko ne pozna Sina nego Otac i nitko ne pozna Oca kao Sin i onaj kome Sin to hoće objaviti." (Mt 11,27)  I koliko god se ovaj odnos Isusov prema Bogu razlikuje od odnosa drugih ljudi, on ne želi za sebe zadržati isključivo pravo, nego i nas ljude uzima u svoj odnos s Bogom, tako da bismo mogli, s njim i po njemu, reći:"Abba - Oče."

Treća korizmena nedjelja

Treća korizmena nedjelja

Tekst je dio opomena koje je Isus rekao narodu. Radi se o trima različitim komadima koje je evanđelist spojio u jednu cjelinu.

Redak 1-3 govori o krvoproliću kojega je učinio rimski upravitelj nad židovskim hodočasnicima u jeruzalemskom hramu za vrijeme žrtvovanja. Prema nekakvom židovskom poimanju onaj tko pretrpi nasilnu smrt, teško je sagriješio. Isus odbacuje takvu teoriju. Naglašava da ti ljudi nisu ništa više sagriješili od drugih. I na mjestu između govora o krivnji i kazni Isus umeće opomenu o obraćenju. I zato opomena da se svi moraju obratiti. A to opet traži pogled u vlastite zle čine i čini nas spremnima da se, po novom slušanju Evanđelja, pomirimo s Bogom.

Redak 4-5 govori o jednom drugom žalosnom događaju: rušenju jedne kule na jugoistoku Jeruzalema kad je dosta ljudi izgubilo život. I opet Isus odbija povezanost krivnje i kazne i opet zove sve na obraćenje.

U r 6-9 konačno zaključuje s usporedbom. Sađenje smokve u vinogradu je u Palestini bilo često (kao i nekada kod nas). U usporedbi, gospodar vinograda uzalud čeka da smokva donese rod. On sada želi povući ekonomske i ekološke zaključke i dati da se smokva iščupa ( r 7). Zaposlenik u vinogradu čini nešto neočekivano. Nasuprot zdravom razumu, treba sačuvati smokvu. Tek ako ponovno okopavanje i gnojenje ne donese ploda, treba stablo iščupati. Da li je vinogradar naišao na razumijevanje kod vlasnika, nije bitno, da li je konačno uspio nakon svih pokušaja da stablo donese plodove, sve to ostaje otvoreno. I pravi razlozi prispodobe ostaju otvoreni. Ova neoštrina teksta je i njegova oštrina i jakost. Usporedba traži od slušatelja, a tako i od čitatelja (bilo kao članova jednog kolektiva - Izraela - ili pojedinca pred Bogom) da zauzme svoje stajalište i da ispuni svoja „prazna" mjesta.

Ako se pak uzme u obzir tekst koji je ispred ovoga, Lk 13 1-3 i 4-5 sa svojim usmjeravanjem na pojedinca, onda ćemo biti vrlo blizu da sebe usporedimo sa smokvom i da se suočimo sa našim vjerskim životom i upitamo se: Što ja trebam u svom životu učiniti da konačno „donesem ploda"? Kako taj „ plod" izgleda? Koliko sada dopuštam Isusu da me inspirira svojim Evanđeljem?

Razočaravajuće je da Isus nije odgovorio na pitanja. Sin Božji nam je ostao dužan objašnjenja nutarnje strukture sudbine. Njegov odgovor iskače iz pitanja: «Mislite li da je samo onih 18 na koje se srušio toranj u Siloamu bilo grješno, a drugi Jeruzalemci ne? Ne, nego ako se ne obratite, svi ćete isto tako izginuti.» Isus pokreće pitanje. Umjesto informacije o tajnoj strukturi nesreće - karme - on zahtijeva preobrazbu, promjenu ljudi.

Mi se trebamo obratiti. «Preokrenuti se« znači ( metanoeim ) okrenuti se promjenom smisla. Za Isusa je to vrlo ozbiljno pitanje. On nam ne želi govoriti o našoj pogođenosti. A još manje nam zadovoljiti razumsku znatiželju. Pogledom na unesrećene i ubijene trebamo sami vidjeti i pitati: Što iz toga slijedi za mene? Kakav god bio uzrok i smisao nesreće, važnije pitanje za mene je: Kako reagiram na to svojim životom? Isus misli ovdje na nas i na vrijeme koje pritišće. Jednostavno, ne smijemo tako činiti kao do sada.

Tri godine stoji smokva na plodnom tlu. To je usporedba koju Isus nalazi za situaciju. Tri godine su dovoljne za smokvino stablo da donese plod, koje naravno vlasnik očekuje, no stablo ne donosi ništa. Protiv automatizma «neplodno izguliti« Isus pokazuje napor koji želi vinogradar učiniti. On želi tlo još jednom prekopati i zagnojiti. Želi sve učiniti da stablo donese ploda. Zato moli za vlasnika za još jednu godinu. Još ostaje nešto vremena da se donese plod.

Pitanja koja su Isusu postavljena pritišću i muče. Isus zahtijeva još više, da se ljudi promjene i obnove. Za tri tjedna ćemo slaviti Veliki petak. Onda ćemo razmišljati o smislu sudbine. Sada je vrijeme da obnovimo duh i život. Gdje je taj izvor života, kojemu se trebamo okrenuti ako želimo živjeti? On leži u skrivenoj dubini našeg srca.

Na to ukazuju velike osobe duhovnog života. Njima pripada i sveti Augustin. U svojim «Ispovijestima» piše: «Kasno sam te uzljubio, ti ljepoto, tako stara, a ipak tako nova, kasno sam te zavolio. Gle, ti bijaše u mojoj nutrini, a ja sam bio vani i tamo te tražio...»

Slično je i s nama. Imamo izvor života u nama, a to ne znamo. Tako smo ostarjeli, a da nismo ni počeli živjeti svojim životom. A Bog čeka da se okrenemo zatrpanim dubinama našeg srca i da ga tu nađemo. U tom smislu «obraćenje» znači promjena izvana prema unutra, povratak ljudi njegovom božanskom porijeklu. Time nije sve rečeno, jer bi moglo biti da, puni očekivanja, krenemo na put i ne dospijemo do tih, u nama sakrivenih, izvora božanskog života, pa sve konačno završi kao neki san. Pa bi u stvarnosti moglo izgledati kao da taj san i nije ispunjen u Isusu Kristu. Poput svih velikih učitelja mudrosti i on nam pokazuje put k izvorima života, po tome što nas poziva na obraćenje i ulazak u nutrinu. No, Isus Krist je više od običnog učitelja mudrosti, jer nam on ne pokazuje samo put, nego ON je put.

To je ona odlučujuća razlika.

Jer on nije samo čovjek, nego i Bog-čovjek, on nas može kroz sve poteškoće provesti k Bogu koji je u našoj nutrini, jer po Bogočovjeku, Isusu Kristu, sam Bog dolazi k nama da bismo mi mogli doći k njemu. Ovaj dolazak se događa uvijek i ponovo ako slušamo njegovu riječ i primamo njegove sakramente. Gdje se to ostvaruje, Bogočovjek ulazi u naš život da nas odvede iz ove užurbane vanjštine u dubinu, koja izvire iz vječnog života (Iv 4,14)

Iskustvo je da nas Bog koji je u nama izvor i temelj ljubavi, pokušava pomiriti sa stvarnošću naše smrti. Iz tog zadobivenog vidokruga ona postaje potpuni ulazak u božanski izvor našeg života.

Tako smrt postaje najdublje ostvarenje čovjeka. Istodobno svaki pokušaj ulaska u nutrinu je sklapanje prijateljstva s vlastitom smrću. Na to nas potiče i starenje. Slabljenjem osjetila popušta i kontakt s vanjskim svijetom, a sve se više i više okrećemo nutarnjem svijetu, sve dok u smrti ne dođemo do najveće dubine. Tada smo potpuno kod Boga. A to blaženo stanje je nebo.

Krstenje Gospodinovo

Krštenje Gospodinovo

„Ja vas krstim vodom", odgovorio je Ivan Krstitelj onima koji su ga pitali je li on Mesija. On krsti ljude na očišćenje od grijeha. Zato se postavlja sučelice ljudima na Jordanu i polijeva ih vodom. Voda bi trebala oduzeti njihovu gorčinu. Voda Jordana je mjesto gdje se raščišćava s prošlošću. To je isto što i voda iz izvora u viđenju proroka Ezekijela. Gdje ta voda dođe, rijeke će postati zdrave, a gdje rijeka dođe, sve ostaje na životu (Ez 47, 9)

Ivan vidi u dubinu duše, on vidi zarobljenost nepravdom. Njegova proročka zadaća je ljude pozvati na obraćenje, napuštanje njihove samopravednosti, izrabljivanja i ponižavanja. Upravo moćnicima i samopravednicima upućuje svoju propovijed. Ivanovo krštenje je čišćenje od onoga što je bilo. Ivanovo krštenje je nešto poput nadvladavanja prošlosti i to nije malo. Ali, Ivan najavljuje dolazak nekoga. Onaj koji dolazi je Isus Krist. Za kršćane Isus ostaje onaj koji dolazi.

Njegov dolazak k Ivanu, na Jordan, njegov božićni dolazak u povijesti je početak velikog dolaska. U njemu će Bog dovršiti čitavo stvaranje. Kršćani zato nisu kršteni u imenu Isusa iz Nazareta, nego u imenu Isusa Krista čiju smrt naviještamo, uskrsnuće slavimo, jer vjerujemo da će doći u slavi.. Tako, Ivanovo krštenje nije samo čišćenje od nepravde, nego i priprava za novo.

Ivan naviješta Krista: "Dolazi netko jači od mene, on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem!" Ivan je znao da je njegovo krštenje samo priprava. Bez priprave u smislu krstitelja, onaj koji dolazi nije moguć. No, polijevanje čistom vodom je samo prvi korak. Isus je, za Ivana, dolazeći Mesija - Krist koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem. Duh će novome dati oblik, lice, a oganj ga čini nezamjenjivim. Duh Sveti čini ljude svjedocima novog zajedništva u koje ih Bog poziva.

Evanđelist Luka će kasnije opisati kako je ovaj Duh došao nad učenike. Duh, u liku ognjenih jezika, ovdje želi probuditi Crkvu, ne kao okamenjenu instituciju, niti kao skup pothlađenih molitelja.

Zato nam je neophodno potrebno krštenje. Za svakog od nas i za cijelu Crkvu voda mora opet dobiti na važnosti. Samo se na gorkim vodama ovoga svijeta može očuvati čistoća vode. U obeshrabrenosti Duh mora ući sa snagom ognja. U tome leži poziv nas kao krštenika. Božić je blagdan objave, očitovanja. Od četvrtog stoljeća bore se dva termina za prvo mjesto. Kod nas, na latinskom zapadu, izbio je na prvo mjesto 25. prosinca kao dan kada je već sunčev obrat. Odgovarajuće tome, to je postala nutarnja obiteljska svečanost. Sigurnost betlehemske štale daje nam motiv da Božić slavimo kao intimni blagdan gdje svatko žuri kući (no ipak ne svi) da bi potražio zajedništvo koje grije. Stariji termin je 6. siječnja. Već su kršćani u Egiptu, u 3. stoljeću, poganski blagdan rođenja boga sunca pretvorili u blagdan objave pravoga Sunca. Na Bogojavljenje - Epifanija - kako glasi stari naziv, slavili su rođenje Kristovo pred cijelim svijetom.

Tri evanđelja su se, u starini, čitala na ovom slavlju. Jučer, na blagdan Bogojavljenja, nastupa božansko dijete pred mudrošću svijeta - njemu se klanjaju mudraci s istoka..

Danas, na blagdan Krštenja Gospodinova naviješta Bog svoju slavu na Jordanu kad vidljivo dolazi Duh Sveti nad Isusa u liku golubice i kad se čuo glas s neba: "Ovo je sin moj ljubljeni u kome mi sva milina." Od sljedeće nedjelje će se naviještati Evanđelje počevši s onim kako je Isus u Kani učinio svoje prvo čudo.

U ovim trima evanđeljima pokazuje se što je najstariji Božić: očitovanje sina Božjega pred svijetom. Ova vizija blagdana nije prilagođena nečemu intimnom. Bog objavljuje svoga Sina, a time i sebe. Ako nakon toga, ispovijedamo u vjerovanju da je Isus "pravi Bog od pravoga Boga", onda ispovijedamo da Bog u Isusu okreće svoju unutarnjost prema vani i očituje se, objavljuje se. Bog nam ne objavljuje nešto, nego sebe. Bog se očituje, objavljuje i objavljuje se kao ljubav koja se daruje. Ne trebamo svakome pokazati svoje srce. I dalje smijemo nositi maske, koristiti društvene oblike da bismo sakrili i zaštitili našu nutrinu. Javno ispovijedanje vjere ima nešto gorkoga u sebi.

Druga stvar je s našim Crkvenim vjerovanjem. Jer svatko od nas izlazi sa Crkvom pred javnost. To se jasno pokazuje u zajedničkom moljenju Vjerovanja. Što svakoga od nas u nutrini i intimno pokreće, trebamo samo pred određenim brojem prijatelja i u zaštićenom prostoru pokazati i dijeliti s onima koje ljubimo. Ovdje je javni glas, koji preko nas objavljuje Isusa kao Sina koji je Bogu omilio. To, u zapadnoj tradiciji, dolazi posebno do izražaja kroz sakrament svete krizme. U krizmi nas zajedništvo Crkve zadužuje da javno govorimo i ispovijedamo vjeru.

Zajedno s cijelim narodom, krstio se i Isus. Dok je molio, otvori se nebo i Duh Sveti siđe nad njega, vidljiv u obliku golubice, začuo se glas s neba: «Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina!» (Lk 3,21-22).

Što je nastalo iz našeg dosadašnjeg života ovisi, velikim dijelom, i od ljudi koje smo, do sada, susretali. Tko nikada nije sreo zaista velikog čovjeka, tomu će biti teško sam postati zaista velik čovjek. U čemu se sastoji ljudska veličina?

Prije nekog vremena sam pratio jednog mog, starog subrata na pregled u jednu, koelnsku kliniku. Na njegovom tijelu pojavio se loš znak. Već je atmosfera u čekaonici kirurške ambulante imala nešto opuštajućeg i ljupkog. Nakon određenog čekanja, sreo sam se sa, još relativno mladim, liječnikom. Iako je bio priznati stručnjak u svom poslu, između nas se nisu ispriječili ni njegov položaj, ni titula, ni moć, ni znanje, ni mogućnosti. To je, ovom susretu dalo izvanrednu neposrednost. Ovaj liječnik je bio, jednostavno, jedan od nas. On je bio čovjek koji je sebe učinio pratiocem naše životne sudbine, koji nam je želio pomoći, a da nije želio tumačiti koliko će biti težak zahvat. Kad smo se vraćali kući, jedan je rekao ono što je drugi mislio: «Ovaj liječnik je bio prema nama kao da se poznamo trideset godina.

Prema tome, tko je zaista velik? Onaj koji «nešto» jest i zato nešto može, koji se zbog toga ne uzvisuje, nego sebe izjednačuje i zato nije «jedan među mnogima», nego jedan za mnoge.

Tko je imao ovakvo ili slično iskustvo u međuljudskom ophođenju, dobiva osjećaj u čemu se sastojala Isusova veličina. Evanđelist Luka to jasno pokazuje kad kaže: «Zajedno sa cijelim narodom, krstio se Isus.» Ova, naizgled, neznatna oznaka je poput ključa koji nam otključava veličinu njegova života.

Uvijek se pita zašto je Isus, taj bezgrješni, htio primiti krštenje «za oproštenje grijeha». Zašto je na tome ustrajao? Jer se htio izjednačiti, jer je htio stajati s grješnicima u istom redu da bi postao dionikom njihove sudbine, da im tako ohrabri želju za životom i da bi ih, svojom blizinom izliječio od prianjanja uz zlo.

«Najdublje sudjelovanje u sudbini ljudi je polaganje vlastitog života za grješnike, preuzimanje njihove krivnje na sebe. To je smisao Isusovog krštenja» (Helmut Gollwitzer) Ovo sudjelovanje u sudbini ljudi očituje se i u tome što je sjedio za istim stolom sa grješnicima i dopušta da ga se, u istom redu, pribije na križ sa dva razbojnika. To je njegova veličina. Doživjet ćemo je ako mu dopustimo da boravi među nama i uđe u naše rane. Ondje gdje tako činimo, otvara se nebo nad nama i čut ćemo glas koji će nam reći:

Ti si moj ljubljeni sin, u tebi mi sva milina.

Što nam znači ova riječ? Prije svega: «Tebe Bog prihvaća i ljubi onakvog kakav jesi.» Ništa drugo nam Isus nije htio reći svojom riječju i svojim životom. «Ti si moj ljubljeni sin» - s ovom sviješću piše i evanđelist Ivan. U njegovoj prisutnost naše srce će se umiriti, jer iako nas srce osuđuje, Bog je veći od našeg srca, on zna sve. (1 Iv 3, 19-20).

Vrijedan pažnje je, na ovom mjestu, i komentar Romana Guardinija: «Postoje trenuci u kojima spoznaja pogrešnog i propuštenog svakom čovjeku oduzima hrabrost, jer mu sve izgleda bezizlazno..., u onima u kojima se ne dogodi pokajanje, jer više ne znaju što je krivo, a što pravo..., njima više ne pomažu zaključci, ni životni planovi, jer više ne vjeruju samima sebi...za takve trenutke je Ivan napisao ovu rečenicu: stavi se u Božje znanje sa svim što jesi, bez čačkanja i opravdavanja. On zna i to je dosta»

Ovdje uočavamo ono što biblijska vjera znači: sebe utopiti u ljubav Božju sa svime što jesi, bez čačkanja i bez opravdavanja.

Četvrta nedjelja došašća

Četvrta nedjelja došašća

Evanđelje 4. nedjelje nam govori o posjetu Marije njezinoj rođakinji. Susret je tema evanđelja. Susret dviju žena i susret života u nastajanju, djece u utrobama majki. Spasitelj još nije rođen. Još je advent, vrijeme pripravljanja. No, pripravljanje na susret s Bogom koji postaje čovjekom može se dogoditi samo kroz susret s ljudima.

Pogledajte unazad na ove tri prošle sedmice. Možda vam i ništa ne znači tema susreta!

Vaš život je prožet velikom osamljenošću. Možda je u ovim sedmicama bilo vrlo malo ljudi koji su prekoračili nutarnji prag kojeg su sagradili u svojoj nutrini. Možda ste susreli toliko ljudi da vam u moru lica ni jedno ne govori ništa.

Pripovijedanje o Marijinom putu i susretu s njezinom rođakinjom Elizabetom bila je za mene prigoda da malo razmislim: Kako sam postupao s onima s kojima sam se susretao iz bilo kojeg razloga? Shvatio sam da sam se susretao s puno ljudi. Pali su mi na pamet neki intenzivni razgovori, u kojima se osjećala dobra, topla atmosfera. Isti problemi, isto iskustvo i slični senzibiliteti su nas tako približili. Takvi susreti me ohrabruju. Po njima sam stvarno oživio. Tada mi je, da tako kažem, postalo toplo oko srca. U promišljanju mi je postalo jasno da je mnogo toga bilo i neuspješno. Pravi susret je postao rijetkost i zato je dragocjen. Koliko puta sam slušao samo jednim uhom? Koliko često su mi moje ideje bile važnije od sugovornika? Koliko sam puta bio tu negdje, ili sasvim drugdje a ne netko uz? Bio sam također i s ljudima s kojima nije bio moguć nikakav susret. Čak i onda kada sam bio vrlo zainteresiran, opet nije odgovaralo. Susret ne mogu napraviti, niti ga se može na silu učiniti, on je dragocjeni poklon.

Susret, koji se dogodio nekoć, između Marije i Elizabete, pokazuje mi put kako ću biti sposobniji za susret, barem s moje strane. Najprije, tu je nutarnje držanje ovih dviju žena koje su na mene ostavile velik dojam. Obje žene su pravi ljudi došašća. One su otvorene i prihvaćaju ono što im se približava. Luka nam govori da su ove dvije žene bile otvorene prema Bogu. I jer je Bog u njima našao prostor i prihvaćanje, mogao se u tim ženama ostvariti susret Boga i ljudi na jedan sasvim poseban i intenzivan način.

Ključ je u našim srcima, tako često zatvorenima i našim okorjelim mozgovima, jer je Bog, nas ljude, tako stvorio da možemo opstojati samo u odnosima i susretima i on nam daruje sposobnost da možemo prilaziti ljudima. S obzirom da ostaje još nekoliko dana do Božića, na pogled tolikih stijena i trnovitih zapreka koje ometaju put do Boga, još uvijek ne znam trnovit put do mog srca - još uvijek ne znam kakav doista mora biti Božić moga srca.

Bio sam malo zbunjen sve dok nisam upoznao jedan koral iz Božićnog oratorija Johanna Sebastiana Bacha gdje je on moja pitanja pretvorio u svoja. To je pitanje koje muči mnoge ljude..

"Kako ću tebe primiti
i kako ću te sresti?
O željo cijelog svijeta
O moje duše ukrasu!
O Isuse, Isuse!
postavi me blizu baklje
Da mi bude jasno i poznam
Ono što obožavam."

Ovaj koral je prožet melodijom koja ga nosi. Nosiv je i odgovor koje daje na naše pitanje. Ovaj odgovor je molitva Isusu. „O Isuse, Isuse! postavi me blizu baklje" Želi reći: ti zapali u meni svjetlo da u meni bude svjetlo i radosno, da jasnim očima vidim sve što je moguće sa mnom, još zatvorenim čovjekom."

Koliko je bitna i središnja ova molitva s obzirom na Božić, Luka ne pokazuje samo u ovom, današnjem evanđelju. On uvijek naglašava da se svaki susret s Isusom događa u Duhu Svetom. Kao što je navedeno u današnjem evanđelju: "Kad Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj dijete u utrobi. Elizabeta se napuni Duhom Svetim i uzvikne iza glasa: Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!" (rr 41,42). Bilo da Elizabeta, Marija, Zaharija, Šimun ili Ana hvale Boga, sve je to moguće samo u Duhu Svetom, baklji, vatra-jeziku, koji u nama razbija duboku tamu i po nama svijetli svjetlo u ovom svijetu, može svijetliti i želi svijetliti...

Susret ne možemo prisiliti. Ondje gdje se događa, on je dragocjeni dar. Tamo gdje se usredotočujemo na ovo Kristovo svjetlo, bit ćemo i mi sposobni za susret poput Marije i Elizabete, čak i preko napornih staza koje će nas dovesti do susreta s drugima. I usprkos svemu što nas čeka prije Božića, od pisanja pisama i čestitki, do darova i raznih drugih obaveza i mnogih posjeta, ovo je radosna blagovijest i nju ne bismo smjeli prečuti.

Moglo bi biti da svoj život trebamo uzeti kao polaznu točku i to ovakav kakav jest. Drugog nemamo. I taj život trebamo izložiti opasnosti da nas drugi dotaknu. S našim dobrim i lijepim stranama, s radostima i tužbama, s nadama i osamljenostima. Može se dogoditi da već pogled u posljednje sedmice obnovi mnoge susrete, možda vam malo koji ili ni jedan ne padaju na pamet. Sami trebate spoznati da li ste se spremni otvoriti za takav susret.

Jedna, tada nevažna, djevojka ide u posjet svojoj, svijetu nepoznatoj, rođakinji u neko selo u gorju, koje je tada bilo tako nevažno da mu evanđelje ne spominje ni imena. Vjerojatno beznačajna pripovijest. A ipak, i nakon 2000 godina, ona se pripovijeda i čita na cijelom svijetu. Ona nam pripovijeda jednu tajnu života, možda baš zato, jer na prvi pogled izgleda tako beznačajna. Ponekad se dogodi izvanredno u bezizglednom. Ponekad obećanje leži tu gdje nitko ne bi očekivao, blago na polju.

Ponekad nađemo Boga u jednom sasvim svagdašnjem susretu. Ponekad dijete još nije ni rođeno, a preokreće svijet... ponekad!

Dozvolite sami sebi očekivati izvanredno u sasvim običnim stvarima, otkrijte blago u polju, radost i dobrotu u (ponekad živčanim) posjetima obitelji, ljubav u neljubaznom kolegi, blagoslov u svagdašnjici, Boga u ljudima...

Dopustite da vas Božić iznenadi...

Ivan Krstitelj

Treća nedjelja došašća - Gaudete

Ivan Krstitelj - da, to je bio radikalac, taj je govorio jasnim riječima svakomu što ga ide, kod njega se jasno znalo gdje si, što trebaš činiti. Tako se zavolilo jednoga u vremenu kada mnoge dobre, stare stvari više nisu vrijedile, kada se čeznulo za novim, boljim, ljepšim. Onda, kao i danas.

I što savjetuje radikalni „guru" iz pustinje nesigurnim vjernicima svoga vremena kad su ga pitali: „Što nam je činiti?" Ništa posebno, revolucionarno. Vojnici ne smiju zloupotrebljavati oružje, carinici ne smiju iskorištavati svoju moć. I ne smije se gledati po strani, nego dijeliti ono što se ima.

To je ono što treba činiti zbog blizog dolaska Mesije. Nikakvo pobožno bježanje u geto korektnosti, nikakvi visoki letovi i nikakvo samoponižavanje u ime karitasa. Mesija dolazi kad budu svi ljudi činili pravo, govori jedna rabinska teologija: No, na to se ne može čekati do svetoga nikada. Mi bi mogli. Ne, mi trebamo već sada početi. Onda je Mesija tu, pred vratima, opominje Ivan

U evanđelju prošle nedjelje evanđelista nam je predstavio Ivana koji u pustinji naviješta krštenje kao znak obraćenja radi otpuštanja grijeha. Veliki je to izazov jer otpuštanje grijeha biva dozvoljeno samo u Hramu preko liturgijskog čina a napose preko Bogu prinesenog žrtvenog dara.

Kakav bi mogao biti odgovor naroda? Pronalazimo ga u današnjem ulomku treće nedjelje Došašća.

Luka zapisa: „Pitalo ga mnoštvo“ – dakle, narod reagira na Ivanov poziv na obraćenje. Narod je shvatio da grijeh ne biva otpušten preko liturgijskog obreda nego preko duboke promjene vlastita života.

„Što nam je dakle činiti?“

U Ivanovim odgovorima ne nalazimo ništa što je povezano s kultom niti s Bogom. S Ivanom Krstiteljem, a napose s Isusom, mijenja se poimanje grijeha: od uvrede Bogu nanesene prelazi se na uvredu čovjeka. A to nalazimo u Ivanovim odgovorima: „On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema.“ – podijeliti s drugima ili dijeliti ono što se ima – „U koga ima hrane, neka učini isto tako.“

S Isusom – Bog koji posta čovjekom – Ivan nam predstavlja novo usmjerenje ljudskog roda: ono nije više okrenuto Bogu nego ljudima. S Isusom čovjek ne živi više za Boga nego živi Bogom te s Njime i kao On ide ususret drugima. A taj hod prema drugima izriče se ljubavlju koja se očituje u velikodušnom dijeljenju.

Evo nam sada jednog iznenađenja –

„Dođoše krstiti se i carinici“ – ma što tu rade carinici? Oni bijahu smatrani ubogima društva bez civilnih prava. Bijahu utjerivači poreza zbog čega ih se držalo nečistima. Za njih nije bilo nikakve nade u spas. Vidjeli smo da je, prema evanđelju prošle nedjelje, spasenje Božje upućeno svakom čovjeku – i onima koje su društvo i religija isključili, odbacili, osudili.

Pjesma nepoznatog autora1

Pjesma nepoznatog autora

Ti, koji si nedokučivo daleko
i u isto vrijeme svakom biću neodoljivo blizu,
i koji mravu daješ hranu i uzglavlje meko,
a stoljeća rušiš kao stabla u neizmjernom nizu.

I čiji nevidljivi mlinovi danju i noću melju
za sve što sada žive, za sve što jednom će doći,
i ti, koji poznaješ svaku skrivenu misao i želju,
i kad će bolovi stići i kad će mimo nas proći.

Daj nam da u ovom životnom viru
ko laste, koje čežnja starim gnjezdima vraća,
živimo u slozi i blagoslovljenome miru
i da u danima žalosti budemo braća.

I ne daj da stojimo pred životom kao pred zidom plača
i da nam teret svija nad zemljom pognuta pleća,
pomozi da kujemo rala od svakog topa i mača
i da nas posjeti češće odana ljubav i sreća.

Jer suviše, suviše su kratki ovoga života dani,
i mnoga nam je briga u svakom času teža,
a svi bismo mogli biti nježnošću obasjani,
jer za radost srca dosta je samo malo smiješka.

I Ti, pred kojim sve su otvorena knjige
i do dna poznaješ svako klonuće naše i želju,
u zrno dozrelog klasja pretvaraj sve nam brige,
dok nevidljivi mlinovi tvoji danju i noću melju.

Svetkovina Krista Kralja

Svetkovina Krista Kralja

Danas smo skloni u liku kralja promatrati političku figuru koja i nije toliko prisutna kao oblik vladavine, figuru prošlosti. Međutim, da bismo dobro razumjeli poruku današnje svetkovine, potrebno je zaviriti u svetopisamske izvore koji nam se danas nude u Evanđelju i uvode nas u otajstvo ove posljednje nedjelje u liturgijskoj godini. Upravo zato jer smo u opasnosti krivo razumjeti poruku ove svetkovine ako bismo se oslonili na naše ljudsko shvaćanje, ponuđena Božja riječ nas vodi na pravi put, jer se radi o otajstvenoj stvarnosti koja nas same kao obične ljude nadilazi. Današnje evanđelje je itekako povezano s ovom svetkovinom: U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom.” Time kao da nas Krist želi upozoriti da nismo stvoreni samo za ovu zemlju, kao da nam želi reći da imamo budno otvorene oči, imajući na umu kako smo ovdje samo hodočasnici. Uzaludno je živjeti ako ne ravnamo naš život prema raju, to jest prema raspetom Kralju i Gospodinu koji nam s križa otvara vrata raja. A ne smijemo niti zaboraviti da Gospodin i nama daje moć da drugim ljudima dajemo život, što činimo autentičnim svjedočanstvom i brigom kojim im pomažemo da pronađu otvorena vrata raja.

Stoga bi u našim životima trebao zavladati Krist u svoj svojoj punini, a pitanje koje si može svatko od nas postaviti je: Je li Krist doista zavladario mojim životom, koliko sam otvoren dozvoliti Kristu da dopre do moga srca?

katalonski mučenici

Mučeništvo kao svjedočanstvo vjere

U vrijeme Španjolskog građanskog rata znamo da su na Katoličku Crkvu bili vršeni ogromni vjerski progoni, smatraju se u čitavoj povijesti Katalonije najokrutnijima pa tako ni španjolska provincija MSC-a nije bila ona koja je zaobišla grozote Španjolskog rata. Ona iza sebe ima 7 katalonskih bisera koji su položili svoje život poradi Krista. Baš poput Učitelja su “prolazili svijetom čineći dobro” i završili svoje živote smrću kao i Gospodin raspećem.

Kobnog dana 29. rujna 1936. godine poubijano je 7 Misionara Srca Isusova koji su uglavnom bili mlađi od trideset godina, od toga četiri svećenika te tri bogoslova između gradova Baños de Baños i Besalú od strane vojnika tadašnje Popularne fronte u Španjolskoj. U malom gradu Canet de Maru misionarima je bila zadaća skrbiti za obespravljenu djecu te ih podučavati. Imali su priliku prekinuti svoje Evanđeosko poslanje, no unatoč tome ostali su dosljdni svom pozivu, Bogu te oslonac kasnije za svu svoju braću, što svjedoči i porastom  svećeničkih kamdidata u družbi po završetku rata u Španjolskoj te u ostalim zemljama Latinske Amerike.  Osim njih tokom rata su još smrtno stradala  i četvorica biskupa te 1536 svećenika (30% svećenika iz Katalonije) te na tisuće katolika, a svi oni iz jednostavnog razloga jer su bili vjerni svojim idealima i  jer su bili to što jesu. Nadasve, bilo je zabranjeno vjersko bogoslužje te uništeno oko 7000 vjerskih objekata, stoga neki povijesničari s razlogom nazivaju to vrijeme “katoličkim holokaustom” u Španjolskoj . Vrijedni su spomena naših 7 mučenika. A prisjetimo njihovih imena:

  • Otac Antonio Arribas Hortigüela
  • Otac Abundio Martín Rodríguez
  • Otac José Vergara Echevarría
  • Otac Joseph Oriol Isern Massó
  • Brat Gumersindo Gómez Rodrig
  • Brat Jesús Moreno Ruiz
  • Brat José del Amo del Amo

Svakako smo potrebiti zagovora ove sedmorice blaženika, o kada bi naše srce bilo barem dijelom raspoloživo za Gospodina kao u njih...
Molite za nas katalonski mučenici, a posebice za one koje nose u svom srcu bilo kakav razdor protiv Boga i čovjeka.

Dušni dan

Duhovna simbolika te značenje Dušnog dana

Dušni dan. Uz Svi svete ovaj dan se na poseban način sjećamo svojih mrtvih i potiču nas na razmišljanje o vječnosti, o onome što će tek doći za nas.

Za vrijeme Dušnog dana, većina vjernika posjećuje grobove svojih bližnjih, prisustvuje i na Svetoj misi, pali svijeće i uređuje grobove raznolikim cvijećem. No, na ovaj dan trebali bismo se preispitati i posvijestiti zašto to činimo, jesu li naše nakane istinske ili su tek čin formalnosti ili tradicije. Mrtvima ne treba ni cvijeće ni svijeće, iako taj čin naravno sam po sebi nije loš naprotiv, čin poštovanja prema onima koji nisu više s nama. Iz molitve i nadasve Euharistije može proizaći samo dobro, to je zapravo jedino što i koristi našim mrtvima jer nikada mi ne znamo koliko je nekoj duši potrebna molitva i koliko koja duša pati. Stoga i proizlazi to da Crkva upravo naglašava molitvu za duše koje se nalaze u čistilištu. Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici.

U konačnici vjerujemo da će i oni sami kasnije moliti za nas i da nas već sada zagovaraju da ne “promašimo” svoj konačni životni cilj odnosno stremnju ka Vječnosti. Naposljetku, svi smo mi pozvani na svojevrstan način “kraljevati” s Gospodinom u Vječnosti, a jedno od sredstava jest zasigurno molitva raspoloživa srca.

Sv. Vid

"Sv. Vid, dječak-mučenik dolazi nam u susret u svakom zlostavljanom i zanemarenom djetetu, mladiću ili djevojci, stoga što njima činimo, činimo i njemu. To znači da ga ne možemo dostojno štovati, a istodobno biti ravnodušni prema tolikim problemima današnje djece i mladih."

mons. dr. Ivan Devčić, 15.lipnja 2002. god.

Sv.Vid zaštitnik grada Rijeke

Moć Marijinog i Isusovog srca

Presveto Srce Isusovo

Cijeli lipanj posvećen je Srcu Isusovu.
Premilo Srce "oblikovano je od Duha Svetoga u krilu Djevice Majke".
Upravo u rođenju od Marije započinje njegovo ljudsko srce. Zato zajedno s Majkom Marijom molimo da Srce Isusovo po Duhu Svetom, u svima nama ojača unutarnjeg čovjeka. Misli su to Ivana Pavla II, a dodajmo da je Isusovo srce kao i svako ljudsko srce svetište u kojem obitava duhovni život.
Mjesto je to pravednosti Božije.
Budimo stoga tvrđave sa zastavama Srca, budimo bedemi sazidani od ljubavi. Nikakve druge zastave ne trebaju ljudskom stvoru-osim zastave Srca.
Samo to su neosvojive tvrđave, tvrđave koje se ne predaju.

Jasna Buketa

blagdan Presvetog Srca Isusova


Duhovi - rođendan Crkve

MSC Cro Blagdan Duhova

Bez Duha Svetoga,
Bog je daleko,
Krist ostaje u prošlosti,
evanđelje je mrtvo slovo,
Crkva je samo organizacija,
kršćansko življenje ropski mentalitet.
— Ignacije od Latikona

Blagdan Duhova obilježava silazak Duha Svetoga na apostole u Jeruzalemu, 50 dana nakon Kristova uskrsnuća. Naziva se još i Blagdan Pedesetnice , a označava kraj vazmenog vremena. Silaskom Duha Svetoga označen je zapravo svečani početak Crkve jer su na taj dan, prema Djelima apostolskim, apostoli ispunjeni Duhom Svetim počeli govoriti drugim jezicima, tako da su ih mogli razumjeti ljudi svih naroda i jezika. Tako svi narodi koji su prisutni u Crkvi, do dana današnjega, slušaju istu poruku Krista i ispovijedaju istu vjeru.
Duh u crkvi dakle djeluje po sakramentima vjere, obnavlja unutarnjeg čovjeka i cijelu Crkvu čini sakramentom spasenja.

Dolazak Duha Svetoga na dan Pedesetnice jedinstven je događaj širokih razmjera kojim započinje novo razdoblje čovječanstva. To je vrijeme Duha Svetoga, vrijeme koje Crkva živi između povijesnog događaja Kristova uzašašća i njegova ponovnog dolaska u slavi.

 

duhovi

 

Novosti

TOP